Zbog nje su iz pepela nicale velike svjetske imperije, a druge se rušile. Ljubav je bila inspiracija mnogim književnicima i pjesnicima, da iz svojih prsa izbace i na papir ih zabilježe, najfinije misli i stihove o onima koje su voljeli i za kojima su žudjeli. Svejedno. Ni najfinija poezija nikoga nije učinila vječnim, osim figurativno. Tijela i voljenih i oni koji su ih voljeli, već odavno su istruhnula u zemlji, a ono što je zapisano ostade da svjedoči o ljudima koji su voljeli i željeli da budu voljeni. Svi mi na ovom svijetu nekoga volimo. Od djetinjstva, pa do starosti osjećamo potrebu da ljubav dajemo, ili da je primamo. Volimo roditelje i rodbinu, prijatelje i poznanike, kasnije bračnog druga i naš porod, od djece do unučadi. Ali ipak, jedna činjenica nas stalno muči i ne da nam mira. Pri samoj pomisli da se zbog svoje, ili tuđe, smrti s voljenim mora rastati, u čovjeku se rađa tuga i nemir. Zbog toga, onima koji ne vjeruju u budući svijet, ili onima koji su se toliko vezali za dunjaluk i ogrezli u ovosvjetskim naslađivanjima da vrlo malo misle o povratku svome Gospodaru, ljubav kao emocija nije donijela vječnu sreću, jer se njihova sreća u velikoj mjeri umanjuje, ili čak i potpuno nestaje, onda kada ostanu bez voljene osobe. Zato veliki broj ljudi, ljubav na ovome svijetu doživljava kao patnju i bol a ne kao sreću i uživanje. Nakon što ukopa osobu koju voli, ostaju samo tuga i bolne uspomene. Na voljenog sve podsjeća, pa čak i najbanalnije sitnice. Ali povratka nema. Međutim, vjernici u Allaha i Poslanika sa voljenima se rastaju samo na kratko. Nakon proživljenja i Sudnjeg dana u Džennetu se opet sastaju sa onima koje vole, da se više s njima nikada ne rastanu. Jedne prilike je neki čovjek upitao Poslanika, s.a.v.s., o tome kada će nastupiti Sudnji dan, a Poslanik, s.a.v.s., ga upita: “Šta si za njega pripremio?”. “Za Sudnji dan nisam pripremio ni mnogo namaza, niti posta, ali ja volim Allaha i Njegovog poslanika”, odgovori čovjek. Tada mu Poslanik, s.a.v.s., reče: “Čovjek će biti sa onima koje voli, a i ti ćeš biti sa onima koje voliš” (Tirmizi). Allah će u Džennetu vjernicima pridružiti one koje su voljeli, bili oni njihove porodice, ili prijatelji, ali pod uvjetom da su i oni sami bili vjernici: “Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela, priključićemo djecu njihovu…” (Et-Tur, 21). Zato je Poslanikova, s.a.v.s., kćerka Fatima, r.a., nakon što joj je on prvi put nešto šapnuo, plakala, a kada joj je drugi put opet nešto šapnuo, počela se smijati. Prvi put ju je obavijestio da će on uskoro umrijeti, pa je plakala, a nakon toga joj je kazao da će ona biti prva od njegove porodice, koja će mu se pridružiti na Ahiretu, pa se od radosti smijala, znajući da se, nakon što se s njim susretne u Džennetu, nikada više neće ni rastati (Tirmizi).
Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: “Došao je Džibril i rekao mi: Muhammede, živi koliko hoćeš, ali ti si već mrtav, voli koga hoćeš, s njim se moraš rastati i radi šta hoćeš, a prema onome što si radio ćeš biti nagrađen ili kažnjen. Dobro znaj da su čast i ugled jednog vjernika u njegovom noćnom namazu, a da su njegova moć i ponos u tome da bude neovisan o drugim ljudima''. (Taberani)

Piše:
Kasim Murić, Ia