Zaista dani brzo prolaze. Sjećam se, bilo je to prije četiri godine, kada sam, evo kao i danas, sjedila u posljednjoj klupi. Sjećam se našeg prvog dana u Medresi.... Nepoznata lica, suzne oči, zbunjenost, radoznalost, zabrinutost, možda jedino pitanje: „Kako se zoveš“, ili „odakle si“...

Bili su prisutni tog dana. Nijemo sam sjedila, zbunjeno posmatrajući sva ta nepoznata lica, svaku stvarčicu, jer sve oko mene bilo je strano, nešto novo. Ali sada opet, čudno, neopisivo osjećanje... Ja sada nijemo sjedim i posmatram svaku stvarčicu, svako drago, milo lice, sada jako dobro poznato i utrtim pogledom pokušavam zadržati tu sliku duboko u mom srcu. Kako sada da ostavim sve ovo, sada kada je moje srce duboko vezano za svaki kutak ove ustanove, kada je ljubav usađena duboko u srcu, kako sada da okrenem novi list i krenem dalje??? Ni slutila nisam da ću je ovoliko zavoljeti. Bila mi je više od škole, bila je moj dom i pravi prijatelj...Toliko lijepih trenutaka i nezaboravnih događaja ponijet ću sa sobom. Sada, kada odbrojavamo posljednje dane u Medresi, sada kada nam mlađe generacije kažu: „Blago vama, vi završavate“, sada želim da svaki dan traje duže... Ali nemoguće je to. I uzalud pokušavam vrijeme zaustaviti, barem na tren. Ono, nezaustavljeno, hodi utrtim stazama i nosi za sobom samo uspomene.Ali sada idem, iako se plašim priznati da se bojim ići dalje, jer nije lahko odabrati pravi put, put budćnosti... Ali jedno znam, medresa će ostati zauvjek u mojim sjećanjima i lijepim uspomenama. U srcu ću joj uvijek čuvati najljepše mjesto!!!