Čujem djecu, koja se igraju i katkad zaplaču, ali ipak se provuče osmjeh i ponovo su srećna. Pomislih, blago njima, kako su srećni, svi su skupa i imaju sve ono što vole. Oni nemaju za koji dan ispratiti nekog dragog prijatelja. kojeg možda više nikada neće vidjeti. Razmišljam i sjetih se svoje situacije, pa mi oči zasijaše od suza, ali se uzdržah i ne zaplakah još uvijek… Tako smo i mi nekad bile bezbrižne, pune sreće, a danas je već nešto drugo. Za koji dan nam odlaze drage osobe, a mi se moramo pomiriti s tim i ovdje ostati da se dalje borimo. Kako samo vrijeme brzo prolazi! Čini mi se da smo jučer govorile kako imamo još mnogo vremena i zajedničkog druženja, ali ja imam osjećaj da je to sve prošlo, brzinom svjetlosti. I one su na pragu Medrese. Prije samo nekoliko dana, bilo je i šala sa njima, a sada se baš  teško usudim da se našalim, jer samo pomislim na kraj i stanem razmišljati o njima. Kad god pomislim na njih, kroz glavu mi proleti “ONE ODLAZE”, ali neka znaju, ako odlaze iz Medrese, iz mog srca nikad neće... Tesko je što odlaze jer svaki pogled kroz Medresu me podsjeća na njih, uvijek su bile tu  za nas, da nas savjetuju, utješe,. . .Dok ovo pišem sjetih se prošlogodišnje korepetitorke. Bila je iz njihovog odeljenja, zahtjevala je tišinu, jer je uvijek učila. Nama se to nekad ne bi svidjelo i mučila nas je ta tišina, pa je i zapisivanja bilo. Ali vidim kako sve to prolazi i ovog trenutka mi ruka malo podrhtava, a suze ponovo naviru same.
Sunce je  već zašlo i sakrilo se iza gustih oblaka. Tišina... Više se ne čuju bezbrižna djeca, slabo je ljudi na ulicama. Ja sam još uvijek na terasi. Začuh ezan koji me iz razmišljanja probudi i podsjeti na akšam namaz. Ovo je ruka samo pisala, ali je diktiralo srce. Ovo je posvjećeno maturanticama, jer...”ONE ODLAZE.”

Piše:
Zehra Kačapor, II