Poginula je kada je izraelska granata pala u dvorište njenog doma, u izbjegličkom logoru Džebelija, na sjeveru Pojasa Gaze. Kada su njeni roditelji pokušali u žurbi da spase svoje dijete, koje je palo kao pokošeno u lokvicu vlastite krvi, kiša metaka iz izraelskih cijevi ih je držala na daljini.
Sljedećih 5 dana bespomoćno Šahdino tijelo je bilo prepušteno psima da je rastrgaju.
”Samo jedan dio tijela na Šahdinom tijelu je ostao nerazderan”, kaže Ebu Eukel, sav u suzama. “Vidjeli smo srceparajuće prizore u proteklih 18 dana. Kupili smo dječja tjela, koja su bila raznesena ili spečena, ali nikada nešto ovako.”
Pet dana su Šahdin brat Matar i rođak Muhammed uzaludno pokušavali da spase njeno tijelo. Izraelci su na njih pucali svakog puta kada bi pokušali. Gledajući kako tijelo malog bezgriješnog bića biva raskidano od strane napadačkih pasa, njih dvojica su pokušali još jednom, i to im je bilo zadnje u životu.
Prije nego su došli do njenog tjelešca, kiša izraelskih metaka ih je zasula i postali su dio od 971 žrtve izraelskih ciljanih napada.
Umran Zejda, jedan mladi komšija, kaže da su Izraelci vrlo dobro znali šta rade: “Progonili su njenu porodicu i spriječavali je da dođu do njenog tijela, znajući da će ga psi pojesti. Ne samo da nam ubijaju djecu, namjerno ovo rade na najpodmukliji i neljudski način.”
Zejda kaže da ni riječi ni kamera ne mogu opisati strašne scene. “Ne možete zamisliti šta su psi uradili njenom nevinom tjelešcu”, govori, dok se bori protiv nagona za plačem.
Mnogi Palestinci insistiraju da ovo nije nikakav izolovan slučaj. U Džebeliji, dok je porodica Abd Rabu pokušavala da sahrani troje svojih mrtvih, izraelske snage su zapucale na njih. Nakon toga su pustili svoje pse na njih, kako navode svjedoci.
Ono što se desilo je grozno i nezamislivo, kaže Saad Abd Rabu, daidža poginulih, za IOL. Izraelci su na njih pustili pse, kao da nisu dovoljno učinili.
Palestina je nominalno priznata od strane Izraela, ali je Izrael Palestinu opasao betonskim zidom, visokim osam metara i dugim stotinama kilometara. Opasana je Palestina i žicom, pretvorena u žičani geto, dug hiljadama kilometara. Cionisti nemaju namjeru, niti pokazuju želju da se povuku sa okupiranih teritorija, već uporno naseljavaju nove doseljenike na arapsku teritoriju i pokušavaju, ne birajući sredstva, da obezbijede što više zemlje, kako bi na njoj kreirali nova naselja.
Najžešći genocid sprovodi se nad nedužnim stanovništvom Palestine. Pred očima svjetske javnosti, odsustva autoriteta svjetskih moćnika, njihovog licimjerstva, nedostatka morala i ljudskosti, duboke nemoralnosti UN, poltronskog odnosa arapskih vlada i lidera, potpunog kraha ljudskih i civilizacijskih vrijednosti i ideala, na sceni je stradanje nedužnih civila, majki i djece, starih i iznemoglih, učenika i učitelja, u Palestini i Gazi.
Dani rata i nemira, okupacije i agresije donijeli su ideju da odnosi sa Arapima u Palestini i njihovom državom moraju biti uređeni  po mjeri i želji izraelske vlasti - cionista, a ne po međunarodnom pravu i zakonu. Pravo na život nije bitno, ukoliko cionisti misle tako.
Patnja Arapa u  Palestini se nastavlja u očekivanju da već jednom dobiju slobodnu državu u kojoj će moći da  žive slobodno, u miru i blagostanju.
Slobodna država im je obećana u Oslu 1999., a američka vlast  je obećala  do kraja 2008. godine. Godina 2008., 2009. je prošla, slobodnu državu nisu dobili, ali jesu na stotine mrtve djece, žena i starih. Dobili su nove šehide.

Piše:
Semiha Duljević, IIIb