Još vrlo malo, još koji tren
i posljednji čas je završen.
Dok nebom plavim lete avioni,
poslednje školsko zvono zvoni.
Rastajemo se jer, odlaze one.

Svako će otići na svoju stranu,
ali u srcu nosiće ranu.
Tih lijepih dana sjećat će se svi
ovi što odlaze, sigurno i mi...

Nedostajat će na sastancima raznim,
na prijemima i skupovima važnim.
Sjećanje će buditi ranu,
u svakoj noći, u svakom danu.

Sve je nestalo kao lijepi san,
sa njima ovo posljednji je dan...
Kako da priđem, zbogom da kažem
i kako srce svoje da slažem?
Da, to će biti za koji dan.
Da, zaboraviće se kao san.

Ali ne to, zaborava nema,
to vječno živi, to vječno traje.
Kada ti nešto mnogo znači,
ono u srcu vječno ostaje.

Možda će proći života pola,
možda će proći i život cio.
Al prijateljstvo ostaće vječno,
njegovo mjesto biće srca dio.

Možda zaboravim nečije ime,
možda ga izbrišu ljeta i zime,
al će sjećanje na poslednje sate
suze naše uvijek da prate...

I uvijek kada zvono zvoni,
boleće riječi, odlaze one.


Suada Mavrić, Ic