Njegove ljepote ne mogu nabrojati,
I opisat divnoga Pazara,
Gdje da odem u snove me prati,
Lijepa i divna čaršija stara.

Što on ima, neimade niko!
Povijest burnu i punu ponosa,
Al zaželiše da ne sazna niko
Zlatno žito, tuđa, što posječe kosa...

Stambol džada mu ide sredinom
A njom živi žuboraše potok,
Za Božiji put ih spremaše žestinom,
Što ljudima čistaše griješani otok...

Ulicama, nebom kad ezani prolome
Smiri se čaršija, zatvore dućani.
I tad zvjeri svoje zube slome,
U safove svi, da se vjera brani!

Dva bedema i kula velika
Blistavi su poput neba sjajnog
Bodrili  su graničara ratnika,
Branili našeg šehera drevnog...

Ne bih našo što je slično njemu,
Kad bi cijeli obišao svijet,
Jer on me je podučio svemu,
S ponosom i srećom u njemu ću živjet...

Usame Zukorlić, IIa