Proći će i ovaj dan i ova noć...
Noć, za koju mislih da nikad neće doći.
A sjećam se kad prvi put ugledah vrata moje Medrese.
Izgledahu mi nekako mala i tijesna.
I pored tolike želje, plašila sam se ući.
Nisam htjela pustiti ruku svog babe,
jer bojah se kako ću se tamo snaći.
Stedoh ga jače za ruku i pomislih:
“Hoću li tamo naći nekog da mi pruži ruku, kada mi bude potrebna?“
Primjetivši strah na mom licu reče mi:
„Kćeri moja, tvoj otac je ponosan na tebe, jer si učinila pravi korak.“
Čvrsto ga zagrlih, osmjehnuvši se i rekoh:
„Bićeš ti još ponosniji na svoju kći, o oče.“
I tad krenuh u jedan sasvim novi dio svog života.
U jedan prekrasan kutak svog života.
Unutar su me čekala nasmijana i čista lica.
Osobe, koje mi prirastoše srcu, kao moj najbliži rod.
Koje su mi bile tu, kada mi je to bilo potrebno.
Bile su moja utjeha, snaga i smijeh…
Osobe, sa kojima, u tom kratkom kutku ,
gradih najljepše trenutke za najduža sjećanja.
Rekoh li ja da se plašim ući u Medresu???
E pa, sada se plašim izaći iz nje, na ista ona vrata,
koja mi sada izgledaju još manja, nego što su bila prije...
Jer vani vlada nered i mržnja.
A ja se plašim da više nikada neću naći iskrenog prijatelja,
kakvog sam mogla naći u Medresi...
Prijatelja, da mi pokloni topao zagrljaj, koji pruža utjehu.
Plašim se da neću čuti one iskrene riječi,
koje bijahu mehlem za moju ranu.
Sudba nas ovdje razdvaja i svako će krenuti svojim putem.
Možda se nekada i sretnemo, onako, u prolazu.
Jer svaka će imati svoj život i svoje obaveze.
Ali jedno je sigurno...
Srest ćemo se, inšallah, u hladu Arša,
u društvu onih koji su se voljeli u ime Allaha.
Jer naše prijateljstvo i jeste jedna ogromna, iskrena ljubav u ime Allaha..

 

Piše:
Mirsada Šaćirović, IVb